Hrvatski je restauratorski zavod 2010. godine pokrenuo opsežan program dovršetka obnove gotičkih korskih sjedala iz zadarske katedrale Sv. Stošije. Bogato ukrašena, izvorno obojena živim bojama i pozlaćena sjedala bila su tijekom povijesti predmetom brojnih restauracija i preinaka u skladu s ukusima vremena. Posljednji zahvat na njima započet je 1969. godine u Restauratorskom zavodu Hrvatske, no zbog nedostatka sredstava radovi su obustavljeni već 1972., a napola restaurirani dijelovi pohranjeni u depou. Članak donosi rezultate recentnih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja kojima su dobiveni podaci o izvornom izgledu korskih sjedala, pregled dosadašnjih zahvata na njima te opis provedenih radova u HRZ-u u posljednje tri godine.
Povijest i mijene
Gotička korska sjedala u zadarskoj katedrali Sv. Stošije naručio je 1418. godine zadarski nadbiskup Luka Turriani iz Ferma, a izradio venecijanski drvorezbar Matej Moronzon[1], sin rezbara Andrije, koji je nakon toga ostao živjeti i raditi u Zadru. Izrada korskih sjedala trajala je duže vrijeme, sve do oko 1450. godine, pa se na njima, uz grb nadbiskupa Turrianija, nalaze i grbovi njegovih nasljednika Blaža Molina, Lovre Veniera i Maffea Vallaressa. Ime slikara koji je oslikao i pozlatio sjedala nije poznato, no pretpostavlja se da je riječ o majstoru Ivanu Petrovom iz Milana s kojim je rezbar Moronzon poslije surađivao na izradi visoke ograde u katedrali - između prezbiterija i crkvenog broda sa skulpturama Raspetog Krista s Marijom i Ivanom te dvanaest apostola, izrađenih po uzoru na baziliku Sv. Marka u Veneciji.[2] Ograda je od Moronzona naručena 1426. godine, a uklonjena je već početkom 16. stoljeća, nakon čega su skulpture razmještene po crkvi.[3] Sačuvani kipovi Krista i deset apostola restaurirani su u Restauratorskom zavodu Hrvatske od 1968. do 1972. godine. Danas su izloženi na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, dok se u svetištu katedrale nalazi odljev raspela.[4]
Zbog važnosti zadarskog kaptola i brojnosti kanonika, korska sjedala su vrlo velika i imaju čak 54 sjedeća mjesta. Po jedno sjedalo sa svake strane veće je i bogatije ukrašeno od ostalih: nadbiskupsko sjedalo sa sjeverne i kneževo sjedalo s južne strane. Kako pokazuju konzervatorsko-restauratorska istraživanja, sjedala su prvotno bila obojena živim bojama i bogato pozlaćena, pa su čak i poleđine bile ukrašene profilacijama i oslikane. Na zakošenom dijelu iznad sjedalica nalazile su se ukrasne rezbarene rešetke iza kojih su bila položena 42 lista starih pergamena iz 12., 13. i 14. stoljeća. Pergamene otrgnute iz knjiga notnih zapisa, romana na starofrancuskom jeziku i starih brevijara sekundarno su tu upotrijebljene kao živo obojena pozadina rezbarenim rešetkama.[5] Godine 1969. demontirane su i restaurirane u Restauratorskom zavodu Hrvatske, a danas su pohranjene u ženskom benediktinskom samostanu u Zadru.
Tijekom vremena korska su sjedala više puta obnavljana. Prema nalazima konzervatorsko-restauratorskih istraživanja stratigrafije, ona su bila barem dvaput repolikromirana. Prvi put se to vjerojatno dogodilo potkraj 18. stoljeća kada su sjedala ujedno razmaknuta prema lukovima sa strana u sklopu velike obnove unutrašnjosti u kojoj je izgrađen trijumfalni luk, nadsvođeno svetište i u njemu otvoreni veliki prozori.[6] Danas je vidljiva kasnija, druga repolikromija koju je između 1883. i 1885. godine izveo Zadranin Oscar Marcocchia i čiji se potpis nalazi na poleđini reljefnog poprsja Boga Oca smještenog iznad nadbiskupskog sjedala. Uklonjene su pregrade između tri istočna sjedala sjevernog krila i pet sjedala južnog krila, a mnogi su otpali ornamenti nadomješteni. Velike plohe prebojene su jednobojnom tamnosmeđom lazurom, a samo su figure i manji dio ukrasa pozlaćeni i oslikani. U isto su vrijeme poleđine korskih sjedala dijelom otesane i potom zazidane da bi bile ponovno otkrivene tek u restauriranju koje je od 1969. do 1972. godine izvodio Restauratorski zavod Hrvatske.
Između dva svjetska rata, u vrijeme talijanske uprave, izvedeni su veliki restauratorski zahvati u unutrašnjosti katedrale Sv. Stošije. Talijanska konzervatorska služba iz Ancone uklonila je barokne intervencije u namjeri da predstavi romaničku građevinu o izgledu koje je imala tek nepotpune spoznaje, zbog čega je rezultat dobrim dijelom slobodna interpretacija. Pri tome su žrtvom pali dijelovi korskih sjedala najbliži brodu crkve, jer za njih nakon uklanjanja trijumfalnog luka i izgradnje pilastara s polukapitelima više nije bilo mjesta. Jedan reljef iznad južnih vrata na kojem su poprsja proroka Malahije i Zaharije tada je skinut da bi ostao pohranjen gotovo sedamdeset godina. Između 2010. i 2013. godine napokon je restauriran u Hrvatskom restauratorskom zavodu te vraćen na konzolu sa sjeverne strane svetišta, zdesna uz korska sjedala.
Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi
Usporedno s radovima na reljefu, u Hrvatskom restauratorskom zavodu izvedeni su i drugi konzervatorsko-restauratorski radovi, kako na korskim sjedalima in situ, tako i na dijelovima koji su demontirani tijekom prethodnog restauriranja 1969.-1972. godine, a potom pohranjeni kada su započeti radovi obustavljeni zbog prestanka financiranja programa. Radi se o rezbarenim rešetkama iza kojih su se nalazile pergamene, o poprsju Boga Oca s naslona nadbiskupskog sjedala i drugim manjim ukrasima. U samoj katedrali izvedeni su radovi prvenstveno usmjereni učvršćenju konstruktivnih i ukrasnih dijelova. Budući da su se nasloni sjedala naginjali prema naprijed, oni su učvršćeni za lukove čeličnim zategama. Rasklimani dijelovi konstrukcije i ornamentike su učvršćeni, a oni otpali tijekom godina vraćeni su na svoja mjesta.
Fotoalbum
Mikroskopski i makroskopski pregled pokazao je da je Moronzon u gradnji koristio različite vrste drva, ovisno o njihovoj namjeni. Konstruktivni dijelovi napravljeni su od četinara, uglavnom ariša, sitnija rezbarija od lipovine, a bočne stranice sjedala i dio krupnije rezbarije od drva oraha.[7] XRF analizom pigmenata polikromije iz 15. stoljeća ustanovljeno je da je modra boja bila pripremljena s ultramarinom i olovnom bijelom, zelena s auripigmentom i ultramarinom, a crvena s cinoberom i olovnim bjelilom.[8] Pomoću FT-IR i tankoslojne kromatografije identificirano je vezivo na bazi proteina te smjese prirodnih terpenskih smola i ulja.[9] Vjerojatno se radilo o tutkalnoj boji koja je u završnom sloju zaštićena uljno-smolnim premazom. Analize su izvedene samo na plohama na kojima su boja i uljna pozlata nanesena izravno na drvo, bez osnove.[10] Na skulpturama, budući da se radi o manjim dijelovima, uzorci za laboratorijsku analizu nisu uzimani. Međutim, pregledom pod povećanjem vidljivo je da je primijenjena slikarska tehnologija bila skuplja i izvedbeno zahtjevnija – prisutna je bijela osnova, pozlata je polimentna, a vezivo oslika nije topivo u vodi, pa je vjerojatno emulzijsko.
Kako je vezivo crnog premaza na ornamentici i ravnim dijelovima pulveriziralo, nečistoća je uklonjena suhim postupkom, Wishab spužvicama i mekim kistom. Uljna boja i polimentna pozlata na figurama čišćeni su alifatskim (parafinskim) otapalom. Tamne mrlje korozije u drvu posvijetljene su pomoću čvrstog gela Phytagela s EDTA, pH 8,5. Drvo koje se trusi konsolidirano je polivinil-butiralom industrijskog imena Mowital B30 H15, otopljenom u etilnom alkoholu u 10% otopini. Oslik je učvršćen 5% želatinom, a neki dijelovi još dodatno akrilnom disperzijom Plextol 500 i 5% vodenom otopinom vodotopivog polimera Aquazol. Dijelovi koji nisu konstruktivni i nisu trebali biti konsolidirani smolom zalijepljeni su hladnim kolagenskim ljepilom Titebond. Rekonstrukcije nedostajućeg drva izrađene su u drvu balse, u lipovini ili kitu, ovisno o položaju i veličini. U lipovini su izrađeni samostalno smješteni elementi koji su u cijelosti izgubljeni, kao i istureni dijelovi izloženi oštećivanju i habanju, dok su u balsi nadograđeni djelomično sačuvani elementi i oni bolje zaklonjeni od oštećivanja. Nedostajući dijelovi jabuke izrezbareni su u drvu oraha. Sasvim mala oštećenja u drvu zapunjena su kitom od PVAc ljepila, bolonjske krede, fine piljevine i mikrobalona.
Oštećenja polikromije na tamnim dijelovima reljefa s Malahijom i Zaharijom prekrivena su osnovom sa 6% tutkalom, toniranom umbrom i lozovom crnom. Drvo je prekriveno samo jednim tankim slojem osnove kako bi detalji Moronzonove rezbarije ostali prepoznatljivi. Suprotno tome, oštećenja figura i pozlaćenih dijelova zapunjena su 6% kredno-tutkalnom osnovom do razine repolikromije i uglačana. Oštećena pozlata rekonstruirana je listićima zlata vezanima akrilnim mikstionom. Novi dijelovi drva, kit i nova osnova retuširani su prvo akvarelom, a potom urea-aldehidnim bojama Gamblin otopljenima u etilnom alkoholu. Površina je lakirana 15% lakom od hidrogenizirane ugljikovodične smole Regalrez 1094 otopljene u otapalu parafinskog sastava Shellsol T.
[1] Ivo Petricioli, Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike, Zagreb, Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, 1972. U publikaciji su objavljeni svi sačuvani ugovori s Matejom Moronzonom vezani uz njegovo djelovanje u Zadru.
[2] Emil Hilje, Umjetnička baština Zadarske Nadbiskupije. Kiparstvo od 4. –16. stoljeća, katalog, (ur.) Nikola Jakšić, Zadar, Zadarska Nadbiskupija, 2008., 234.
[3] Ivo Petricioli, Katedrala sv. Stošije, Zadar, Zadar, Zadarska nadbiskupija, 1985.,18.
[4] Ivo Petricioli, Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar, Zadar, Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar, 1980., 96-99.
[5]Katalog radova Restauratorskog zavoda Hrvatske 1966–1986, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture, 12 (1986.), Zagreb, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, 117.; Arhiv Službe za nepokretnu baštinu HRZ u Zagrebu, Izvještaj o restauratorskim radovima na korskim sjedalima u katedrali Sv. Stošije, Zadar, Sv. Stošija, korske klupe, broj dosjea 15/1, 1971.
[6] Pavuša Vežić, Episkopalni kompleks u Zadru, doktorska disertacija, Zadar, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet u Zadru, 1993.
[7] MARGARETA KLOFUTAR, Laboratorijsko izvješće 75/2013, Zagreb, Prirodoslovni laboratorij HRZ-a, 2013.; MARGARETA KLOFUTAR, Laboratorijsko izvješće, Zagreb, Prirodoslovni laboratorij HRZ-a, 2010.
[8] Domagoj Mudronja, Laboratorijsko izvješće. Ispitivanje pigmenata s korske klupe katedrale sv. Stošije u Zadru, Zagreb, Prirodoslovni laboratorij HRZ-a, 2012.
[9] Marija Bošnjak, Izvješće o analizi veziva, 2010.; MARIJA BOŠNJAK, DOMAGOJ MUDRONJA, Izvješće o analizi veziva, Zagreb, Prirodoslovni laboratorij HRZ-a, 2011.; MARGARETA KLOFUTAR, Laboratorijsko izvješće 34/2013, Zagreb, Prirodoslovni laboratorij HRZ-a, 2013.
[10] MIRJANA JELINČIĆ, Laboratorijsko izvješće 58/2013, Zagreb, Prirodoslovni laboratorij HRZ-a, 2013.