Dubrovačka crkva Sv. Vlaha, djelo venecijanskog kipara i graditelja Marina Gropellija, vrhunski je spomenik barokne arhitekture i dokument velike obnove grada s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Ožiljci vremena urezani u znameniti simbol grada nagovijestili su potrebu za opsežnim programom obnove, započetim na najugroženijim skulpturalnim i arhitektonskim dijelovima crkve te izradom sveobuhvatne dokumentacije.
Crkva Sv. Vlaha
Crkva Sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, podignuta je početkom 18. stoljeća na južnoj strani glavnog gradskog trga u staroj dubrovačkoj jezgri, na mjestu, gdje se križaju dvije glavne gradske prometnice i gdje se ranije nalazila crkva posvećena istom patronu, sagrađena u romaničko-gotičkom stilu. No, spomenuti srednjovjekovni objekt teže je stradao u potresu 1667. godine, a još više u požaru koji je uslijedio 1706. godine, kada je crkva slučajno zapaljena. Od te su crkve sačuvani samo temelji, odnosno tri kipa – stari srebrni pozlaćeni kip sv. Vlaha s maketom grada iz vremena oko pada Carigrada (1453. g.) te dva kamena kipa Nikole Lazanića, sv. Vlaho i sv. Jeronim. Pretpostavlja se da su bili u sakristiji stare crkve koja nije izgorjela u požaru.
U svojevrsnom programu obnove arhitektonske jezgre Dubrovačke republike, odnosno njezinih najvažnijih građevina vezanih uz javni života grada Dubrovnika, trebalo je nakon razorne „trešnje“ nanovo oblikovati i oštećenu i nagorjelu crkvu Sv. Vlaha. Venecijanski majstor Marino Gropelli, poznatiji u svom zavičaju kao kipar nego kao graditelj, pozvan je iz Mletaka kako bi prikazao dubrovačkim vijećnicima projekt za novu crkvu. Od dva rješenja koja je Gropelli predložio, ni jeadn nije sačuvan do današnjih dana. No, izgled odabranog nacrta možemo naslutiti i rekonstruirati prema današnjoj snimci prostornog rasporeda crkve koji se nije promijenio u zadnjih tristotinjak godina. Prema tom nacrtu proizlazi kako osnovni tip crkve Sv. Vlaha pripada ponešto tradicionalnijem rješenju tlocrta za to vrijeme.
Osnovicu tlocrta ove centralne građevine s transeptom čini grčki križ upisan u četverokut s produženjem svetišta i apside prema jugu, koja je polukružno zaključena i omeđena s dvije pravokutne prostorije. Četiri kamena stupa na visokim kubičnim postoljima nose središnju kupolu, a lukovi u oktogonalnom poretku povezuju stupove i bočne zidove te podržavaju bačvaste svodove okrenute prema sredini građevine. Centralna kupola se uzdiže na niskom tamburu koji je rastvoren prozorskim otvorima, dok su simetrično raspoređene četiri manje ugaone kupolice upisane i izravno oslonjene na glavni kostur zgrade. One se stoga i ne mogu primijetiti u pogledu izvana jer je u volumenu crkve namjerno naglašena samo središnja kupola tako da je pomalo izdužena te završava akroterijem, odnosno križem na vrhu.
Fotoalbum
Barokni se ukus, pa i Gropellijeva kiparska vještina, najviše očituju na sjevernom pročelju i glavnom oltaru crkve. Orijentacija glavnog pročelja crkve prema sjeveru, a ne prema zapadu kako je to inače uobičajeno, sama je po sebi razumljiva s obzirom na pravce glavnih gradskih komunikacija. Glavnom pročelju okrenutom trgu čije središte ističe visoki reljef Orlandova stupa, prilazi se širokim stubištem s terasom ograđenom ogradom s balustrima. To „otvoreno predvorje“ položeno je, kao i ostatak građevine na skošeno postolje koje je sastavljeno od krupnih kamenih hrapavih blokova ujednačeno obrađene površine.
U obradi spomenutog sjevernog pročelja najviše se ističe Gropellijeva težnja da klasicističku, mirniju crtu ove građevine razigra brojnim kiparskim elementima. Pročelje je raščlanjeno s četiri velika polustupa koji podržavaju istaknuti završni vijenac s balustradom i kipovima. Portal s polukružnim izlomljenim zabatom nad kojim su tri kipa anđelčića razigranih oblika nalazi se u središnjem dijelu, dok su u bočnim dijelovima pročelja smješteni pravokutni uspravni prozori sa zaobljenim kamenim okvirom. Nad njima su ukrižani snopići nabujalih mladica palmi, znamen mučeništva sv. Vlaha, izrađeni u zbijenom reljefu, dok su pod prozorima smještene pravokutne kartuše ukrašene arabesknim plitkim reljefom. Nad vijencem u središnjem dijelu nalazi se veliki polukružni prozor s razdjelnim stupićem, nad kojim je ključni kamen iskićen bujnom volutom s girlandom koja čini postolje svečevu kipu na vrhu segmentnog zabata crkve.
Tendencija kipara da plastično oživi i osnaži gradnju, što se dokazuje kipovima na rubu sjevernog pročelja, očituje se najviše u samoj modelaciji središnjeg kipa sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika odnosno čitave Dubrovačke republike. Kip, naginjući se nad trgom, u svojoj lijevoj ruci nosi vjerno izrađen model grada - važan dokument stanja stare gradske jezgre nakon obnove od potresa s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Isto tako kipareva se vještina zapaža i u izradi figura koje simboliziraju Vjeru i Nadu, a smještene su na vanjskim točkama masivne ograde s balustrima na vijencu, koja se podudara s onom uokolo prizemne terase i tako zatvara kompoziciju.
Plastički razrađenom sjevernom pročelju na kojem se prepoznaje graditeljeva težnja ka slikovitosti, suprostavljena su bočna pročelja svojom se jednostavnošću oblikovanja. Na njihovim zidnim površinama nižu se vitki i plitki pilastri s kompozitnim kapitelima, postavljeni na ukošeno postolje. Njihovi kapiteli nose snažnu trabeaciju nad kojom se uzdiže volumen transepta s lučno zaključenim širokim prozorom koji po baroknom običaju obilno osvjetljuje unutrašnjost odozgora. Bočnim vratima na istočnom i zapadnom pročelju pristupa se polukružnim stubištem. Nad jugozapadnim dijelom građevine uzdiže se zvonik na preslicu, sagrađen na manje izraženom mjestu, pa stoga ne narušava jedinstvo arhitektonske zamisli, a uspijeva se u složenom obliku s tri otvora neupadljivo uklopiti u kamenu masu barokne crkve.
Unutrašnjost crkve raščlanjena je srodnim ili jednakim arhitektonskim oblicima koje je Gropelli iskoristio za postizanje dojma plasticiteta na pročeljima. To se prvenstveno odnosi na razradu horizontalne i vertikalne podjele zidnih ploha pomoću nizanja nosača (stupova i pilastara) na koje se nadovezuje gređe s obratima i raznovrsnom profilacijom.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na crkvi Sv. Vlaha
Na poticaj Zavoda za obnovu Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine djelatnici Odjela za kamenu plastiku Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba još su prije desetak godina započeli opsežne konzervatorsko-restauratorske zahvate sa svrhom zaustavljanja propadanja Sv. Vlaha u Dubrovniku te detaljne obnove njezine kamene plastike. Prvu fazu obilježili su manji konzervatorsko-restauratorski radovi na najugroženijim skulpturalnim i arhitektonskim dijelovima crkve te izrada sveobuhvatne dokumentacije odnosno podloge za njihovu daljnju obnovu. S vremenom se pokazalo se kako su ti inicijalni radovi pokrenuli jedan trajan i složen proces obnove te su u razdoblju od 2007. do 2011. godine obnovljeni kamena plastika sjevernog pročelja, kupola, zvonik na preslicu i prilazni plato sa stubištem crkve. Radovi su preoveni na temelju dva opsežna elaborata: „Crkva Sv. Vlaha u Dubrovniku – projekt dovršenja sanacijskih i konzervatorskih radova na svim pročeljima crkve” iz 2001. godine te „Elaborata sanacije i konzervatorsko-restauratorskih radova na kamenoj plastici crkve Sv. Vlaha u Dubrovniku“ iz 2008. godine.
Na samom početku radova, nakon postavljanja radne skele, cijela površina kamene plastike oprana je vodom pod kontroliranim tlakom. Na taj je način još jednom omogućen detaljan pregled svih oštećenja na građevini, a ujedno su stvoreni preduvjeti za daljnju analizu stanja kamena te učinkovitu provedbu planiranog konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Zatim su dijelovi kamene plastike demontirani, a zahrđale metalne spojnica i trnovi izvađeni iz kamena te zamijenjeni novima od nehrđajućeg čelika uz zalijevanje spojeva olovom. Jednako tako je uklonjen neprimjeren vezivni materijal (cementna žbuka), kojim su dijelovi kamena zakrpani tijekom prijašnjih obnova crkve, a koji je uzrokovao otpadanje i ljuskanje dijelova kamene plastike. Sitne pukotine injektirane su epoksidnom smolom i dvokomponentnim ljepilom za kamen. Odlomljeni dijelovi arhitektonske plastike nanovo su spojeni pomoću trnova od inoksa i lijepljeni dvokomponentnim ljepilom uz dodatnu obradu spojeva. Veći nedostajući dijelovi domodelirani su reverzibilnim postupkom, tj. masom umjetnog kamena te su dodatno obrađeni i tonski ujednačeni s originalom. Istovjetan postupak primijenjen je i prilikom konzervatorsko-restauratorskog zahvata na kipovima triju anđela nad portalom kao i na kipovima Vjere i Nade te sv. Vlaha atici sjevernog pročelja crkve. Prilikom obnove kamene plastike spomenutih kipova obnovljeni su i slojevi pozlate na svim njihovim metalnim dijelovima.
Nakon toga nastavljeno je čišćenje nakupljenih taloga nečistoće i štetne skrame kemijskim sredstvima. Budući da ono nije u potpunosti dalo željene rezultate, ustanovljeno je kako je nužno izvesti dodatna čišćenja kamene plastike korištenjem sofisticiranije opreme. Stoga je odabrana kombinirana metoda čišćenja laserom i mikropjeskarnikom. Metodom čišćenja laserom obuhvaćeni su složeniji dijelovi kamene plastike (dijelovi polukružnih pilastara, glava anđela i postolje anđela nad portalom, horizontalni završni vijenac s konzolama nad portalom, kapiteli uz portal, kipovi anđela nad portalom, kipovi Vjere, Nade i sv. Vlaha, vegetabilni i ornamentalni dijelovi arhitektonske plastike gornje zone pročelja itd.). Kameni blokovi zidnih plašteva i jednostavnija arhitektonska plastika očišćena je mikropjeskarenjem. Nakon čišćenja nastavilo se sa zapunjavanjem i sljepljivanjem pukotina u kamenim elementima epoksidnom smolom i dvokomponentnim ljepilom za kamen, odnosno montažom svih demontiranih dijelova kamene plastike na njihova izvorna mjesta. Istovremeno je izvršeno mehaničko čišćenje i sanacija zidnih plašteva ručnim alatom, zatim klesanje i ugradnja novih kamenih elemenata za nadopunu oštećenih dijelova pročelja kao i čišćenje sljubnica od „trule” žbuke uključujući i vađenje svih naknadno dodanih metalnih umetaka. Nakon čišćenja pročelja, izvedeno je zapunjavanje sljubnica masom kamene žbuke na bazi gašenog vapna uz dodatak pijeska, akrilata i bijelog cementa.
Tijekom izrade blokova za tašeliranje (nadomještanje nedostajućih ili oštećenih izvornih dijelova novima od prirodnog kamena), ručno su obrađivani novi kameni profilirani elementi prema postojećim oštećenim originalima, a načinom klesanja površinska je obrada prilagođena izgledu originalne strukture kamene plastike crkve. Prilikom ugradnje tašela, svi veći kameni umeci koji su bili izloženi mogućnosti ispadanja, vezani su za zdravu zidnu kamenu masu vapnenom ili produžnom žbukom s dodatkom bijelog cementa i, ukoliko je to bilo nužno, sidreni spojnicama od nehrđajućeg čelika s navojem.
Na dijelovima kamene plastike kod kojih je analizama u Prirodoslovnom laboratoriju Zavoda utvrđena prisutnost štetnih soli proveden je kemijski postupak njihove ekstrakcije ili stabilizacije natapanjem kamena otopinom barij-hidroksida pomoću celulozne pulpe. Na kraju su domodelirani dijelovi kamene plastike tonski ujednačeni, a njezina površina hidrofobizirana kombiniranjem prskanja i premazivanja zaštitnim kemijskim sredstvom.
Sve faze konzervatorsko-restauratorskih zahvata detaljno su tehnički te foto-dokumentirane. Predočeni radovi predstavljaju smjernice za nastavak opsežnog konzervatorsko-restauratorskog postupka koji će u skoro vrijeme započeti i na preostalim pročeljima te na kamenoj plastici u unutrašnjosti crkve.
Literatura
- Lukša Beritić, Ubikacija nestalih građevinskih spomenika Dubrovnika, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 10, Split, 1956, 15.-83.
- Cvito Fisković, Lazanićevi kipovi u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 6, Split, 1950, 27.-31.
- Cvito Fisković, Prvi poznati dubrovački graditelji, Dubrovnik, 1955.
- Cvito Fisković, Dubrovačka skulptura, Dubrovnik, br. 1, II, Dubrovnik, 1956, 59.
- Cvito Fisković, Barokni urbanistički zahvat sred Dubrovnika, Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, sv. XIX-XX, Dubrovnik, 1982, 91-120.
- Igor Fisković, Renesansno kiparstvo, Tisuću godina hrvatske skulpture, Zagreb, 1971, 76.
- Igor Fisković, Kiparstvo, Zlatno doba Dubrovnika 15. i 16. st, Zagreb 1987, 345-346.
- Vedrana Gjukić-Bender, Lj. Ivušić, Pavica Vilać, Božena Popić – Kurtela, Inventar crkve Sv. Vlaha u Dubrovniku, Ministrarstvo kulture RH, Konzervatorski odjel u Dubrovniku, Dubrovnik, 2000.
- Anđela Horvat, Radmila Matejčić, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982.
- Radovan Ivančević, Gropellijev model Dubrovnika (1715.), Radovi Instituta za povijest umjetnosti 23, Zagreb, 1999, 109-116.
- Ivan Jengić, Mijo Jerković, Domagoj Mudronja, Mate Roščić, Jurica Škudar, Josip Velnić, Elaborat sanacije i konzervatorsko-restauratorskih radova na kamenoj plastici crkve Sv. Vlaha u Dubrovniku, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2008.
- Vladimir Marković, Ljetnikovac Bozdari u Rijeci dubrovačkoj i Marino Gropelli, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 30, Split, 1990, 243-236.
- Kruno Prijatelj, Doprinosi u baroknoj skulpturi u Dubrovniku, Studije o umjetninama u Dalmaciji III, Zagreb, 1975, 99-106.
- Stijepo Skurla, Sveti Vlaho, Dubrovnik, 1871, 113.
- Radoslav Tomić, Barokni oltari i skulptura u Dalmaciji, Zagreb, 1995, 114-119.
- Josip Velnić, Egon Lokošek, Crkva Sv. Vlaha u Dubrovniku – projekt dovršenja sanacijskih i konzervatorskih radova na svim pročeljima crkve, elaborat, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2001.