Srednjovjekovna utvrda Possert kod Paza u Istri
Utvrda Possert pokraj Paza jedna je od rijetkih feudalnih utvrda u Istri sa sačuvanim gotičkim palasom. Sustavna arheološka istraživanja i konzervatorsko-restauratorski radovi koje je Hrvatski restauratorski zavod počeo 2007. godine važan su doprinos proučavanju srednjovjekovne rezidencijalne arhitekture ovoga područja. Provedena arheološka istraživanja, ponajprije nalazi inventara koji potječu od 14. do početka 17. st., temelj su za nove pretpostavke o povijesti utvrde, a planirani dovršetak konzervatorske sanacije omogućit će javnosti predstavljanje ovog vrijednog spomenika.
Istraživanja utvrde
Utvrda se sastoji od obrambene kule koja u tlocrtu ima oblik nepravilnog četverokuta, a nalazi se na sjeveroistočnom kutu građevine, te djelomično sačuvanog palasa koji je na nju prislonjen s južne strane. Prilazni put prema utvrdi dolazio je sa sjevera i prolazio s istočne strane, podno kule i palasa. Put je zatim skretao prema zapadu, prateći rub strme padine i vodio do manje, danas potpuno urušene građevine, koja je mogla služiti kao stražarnica, a udaljena je oko dvadeset metara od palasa. Palas su sa zapadne i južne strane okruživala dva dvorišta, vanjsko i unutarnje, dok se sjeverno od njega nalazio opkop, nužan radi obrane utvrde s najizloženije strane.
Pojedini zidovi palasa i kula utvrde sačuvani su do izvorne visine. Kula visoka 16 metara imala je šest etaža, što je očito po otvorima za grede, koje su vidljive i u stambenom objektu, te po puškarnicama i prozorima raspoređenim po svim etažama. Zgrada palasa je uz podrumsku prostoriju imala još tri etaže. Svi ostali zidovi utvrde bili su potpuno urušeni, tako da se ostatak kompleksa otkrivao tek u arheološkim slojevima.
Fotoalbum
Povijesni podaci o utvrdi prilično su šturi i ostavljaju mnoga otvorena pitanja. Kako je to još potkraj 19. stoljeća pretpostavio istaknuti istraživač lokalne povijesti Carlo de Franceschi, a poslije je postalo općeprihvaćeno, Possert se poistovjećivao s utvrdom Sv. Martin koja je prvi put spomenuta u darovnici cara Henrika IV. istarskom markgrofu Urlichu I., kojemu car zbog vjerne službe 1064. donira dvadeset posjeda u Istri, među kojima je i „Villa quae vocatur ad Sanctum Martinum“. Godine 1102. u darovnici kojom Urlich II. Weimar-Orlamünde poklanja većinu svojih istarskih posjeda akvilejskom patrijarhu, spominje se castrum Sancti Martini. Pretpostavlja se da je taj posjed ostao u vlasništvu akvilejske crkve do 1367. kada postaje dio Pazinske knežije. Od tog se vremena u arhivskim dokumentima spominje i utvrda pod nazivom Possert, koja je bila u vlasništvu obitelji Guteneck i Moyses, a 1529. godine došla je u posjed obitelji Barbo.
Kako je utvrda s vremenom dotrajala i postala neprikladna za život, bilo je nužno obnoviti je. Obnovu provodi Juraj Barbo 1529. godine. Vjerojatno je da se od tada građevina počinje spominjati i pod drugim nazivom – Shabez. Utvrda, međutim, u tom obnovljenom izdanju nije ostala dugo jer je već početkom sljedećeg stoljeća, najvjerojatnije u vrijeme Uskočkog rata (1615.–1618.), bila znatno oštećena i napuštena. Otprilike u to vrijeme gradi se i novo, reprezentativno zdanje, koje ponovno podiže obitelj Barbo. Riječ je o baroknom dvorcu Belaju koji se nalazi u blizini stare utvrde i koji je prilagođen zahtjevima novog vremena.
Potvrdu za takvo stanje nalazimo na Valvasorovoj grafici, koja prikazuje stanje iz druge polovice 17. stoljeća: u pozadini Belaja prikazan je i Shabez kao napuštena ruševina. To je ujedno i najstariji poznati grafički prikaz utvrde. Valvasor spominje Shabez u 74. poglavlju druge knjige, među napuštenim i razorenim dvorcima, a u jedanaestoj knjizi opisuje Belaj ovako: „U najvećoj blizini Belaja nalazi se i dvorac nazvan Šabec, ali je sasvim pust i zapušten. Sadašnje gomile kamenja dovoljno svjedoče da je prije tu bila velika zgrada i prostran stan. Ne može se otkriti zašto je i kada je bio napušten i pretvoren u pustoš. Ako se uvaži moje nagađanje, smatram da je Belaj nastao nakon propasti Šabca i da se razvio kao prikladnije i ljepše položeno mjesto.“
Pokretni arheološki nalazi
Rezultati analize arheoloških nalaza ne potvrđuju pretpostavke o poistovjećivanju Posserta sa Sv. Martinom. Naime, svi pronađeni predmeti potječu iz 14. do početka 17. stoljeća. To se odnosi na datacijski odredive keramičke i staklene predmete, što potvrđuju i numizmatički nalazi. Osim brojnih ulomaka kasnosrednjovjekovnih i ranonovovjekovnih posuda glaziranih stijenki, pronađena je i velika količina ulomaka grubog kuhinjskog posuđa, prije svega lonaca. Brojni su i ulomci željeznog oruđa, poput noževa, srpova i kosira, a pronađena je i znatna količina ulomaka ukrašenog staklenog posuđa.
Glazirano posuđe u osnovnim se crtama može podijeliti na invetriatu, oslikanu engobiranu keramiku, graviranu engobiranu keramiku i majoliku. Svi su se ti predmeti u pravilu uvozili s područja sjeverne Italije, a do Posserta su najvjerojatnije stizali posredovanjem mletačkih trgovaca preko luka na zapadnoj obali poluotoka. Glazirano posuđe očito nije bilo jedino što se do Posserta dopremalo iz obalnih gradova; naime, treba imati u vidu veliku količinu ljusaka morskih školjaka koje su primijećene prilikom istraživanja. Ovisno ili neovisno o toj pojavi, na Possertu su iznimno dobro zastupljeni nalazi trbušastih lonaca nenaglašenih oboda koji se izvijaju iz samog ramena posude, a naznačeni su tek laganom horizontalnom raščlambom. Takvi su nam lonci poznati prije svega iz arheoloških kontekstā gradova zapadne istarske obale iz kojih su u udaljene dijelove unutrašnjosti istarskog poluotoka mogle biti importirane i vrlo popularne morske delicije.
Druga, vrlo dobro zastupljena skupina grubog kuhinjskog posuđa - trbušasti lonci s izduženim i zadebljanim obodima, koji u presjeku najčešće dobivaju trokutastu formu, poznata nam je prije svega iz srednjoeuropskih arheoloških kontekstā, s najboljim paralelama na području današnje Slovenije. To je vjerojatno zato što se Possert nalazio u sklopu habsburškog dijela poluotoka.
Navedene datacije potvrđuje i provedena radiokarbonska analiza uzorka ugljena izuzetog iz najstarijih arheoloških slojeva na utvrdi. Analiza je potvrdila najstarije aktivnosti na tom lokalitetu početkom 14. stoljeća.
Konzervatorsko-restauratorski zahvati
Znatan dio pokretnih arheoloških nalaza podvrgnut je konzervatorsko-restauratorskim radovima koji još traju. To se odnosi na ulomke keramičkih posuda koje nam dopuštaju mogućnost rekonstrukcije, no važno je napomenuti da se na svim metalnim nalazima uklanjaju korozivne naslage i otkrivaju izvorne površine.
Uz znanstveno proučavanje srednjovjekovnog nalazišta rezidencijalnog karaktera, projekt je u prvom redu usmjeren na konzervaciju sačuvanih dijelova utvrde. Građevinska sanacija arhitektonskih elemenata utvrde provodi se u cilju stabilizacije zidova kojima prijeti urušavanje, a s obzirom na njihovu sačuvanost, u većini slučajeva moguća je rekonstrukcija zidnih perforacija, odnosno prozora, vrata i puškarnica. Da bi se cjelokupno nalazište predstavilo javnosti, planirana je i konzervacija zidova pronađenih tijekom arheoloških istraživanja, čime će se u znatnoj mjeri olakšati razumijevanje funkcioniranja graditeljskog sklopa svim posjetiteljima nalazišta. Tijekom dosadašnjih kampanja sanirani su istočni, zapadni i sjeverni zid kule. Za 2011. godinu predviđena je sanacija južnog zida kule, čime će biti dovršeni radovi na tom dijelu kompleksa.
Već je danas, na polovici provedbe projekta, primjetan bitan napredak u prezentaciji i očuvanju toga lokaliteta. Od kaštela koji je bio potpuno zarastao u gustu šumu i kojemu je iz dana u dan prijetila opasnost od potpunog urušavanja, Possert je postao lokalitet vrijedan posjeta, čiji su pojedini dijelovi već sada statički stabilizirani i sačuvani od propadanja.
Nova saznanja o povijesti utvrde Possert
Pronađeni nalazi datiraju gradnju utvrde u 14. stoljeće, što se može povezati s prelaskom posjeda pod habsburšku Pazinsku knežiju. Kasniji popravci i sanacije koji se zapažaju na zidovima utvrde mogu se povezati s likom Jurja Barba koji je sanirao utvrdu u prvoj polovici 16. stoljeća, dok se kraj njezina korištenja može vezati uz Uskočki rat kada je najvjerojatnije razrušena i napuštena. Osim što se nakon toga više ne spominje u povijesnim dokumentima, o kraju života na lokalitetu svjedoči i potpuni nedostatak pokretnog arheološkog materijala koji bi se mogao datirati poslije 16. stoljeća. Naravno, budući da je istražen tek manji dio kompleksa, ne možemo donositi konačne zaključke.
Sve navedeno ukazuje na to da je s aspekta srednjovjekovne arheologije Possert iznimno važan i vrijedan lokalitet s dobro očuvanim arhitektonskim strukturama, pa važnost provedenih građevinskih radova, kojima su stabilizirani zidovi kule i kojima je vjerojatno spriječeno njihovo skoro urušavanje, nije potrebno posebno isticati. Time naravno nisu dovršeni radovi kojima bi se trebali sačuvati preostali dijelovi utvrde. Osim kule svakako je potrebno sanirati i ugrožene zidove palasa. Potreba za takvim zahvatima postaje jasnija ako imamo na umu da je to, osim pazinskog i onog iz Petrapilose, jedini gotički palas feudalne utvrde u Istri sačuvan u tolikoj mjeri. To ga naravno čini iznimno važnim za proučavanje srednjovjekovne arhitekture. Također, na osnovi sačuvanih elemenata postoji mogućnost vjerne rekonstrukcije oštećenih dijelova zidina, kao što su prozori, strijelnice, merlature ili zahodi.
Nakon završetka arheoloških istraživanja, konzervatorsko-restauratorskih radova na sanaciji arhitektonskih ostataka utvrde te obrade nalaza, ta će kasnosrednjovjekovna feudalna utvrđena rezidencija biti predstavljena javnosti.